NK LOKOMOTIVA ZAGREB
 

Vijesti

Veteran Lokomotive Dragan Milanović: „Lokomotiva nekad i sada“

Dragan Milanović, legenda i veteran NK Lokomotive, koji je za Lokomotivu igrao od 1964. do 1968. godine, podijelio je sa nama anegdote iz njegove igračke karijere i periodu provedenom u Lokosima.

 

 

Milanović je rođen 1946. u Gospiću, pohađajući Klasičnu gimnaziju u Zagrebu počeo je igrati za Lokomotivu, nastavivši igrati i tokom studiranja Politologije. U tim godinama trenirali su ga Otto Barić, Bogdan Cuvaj, Franjo Kesejić i Mijo Etlinger.

Otto Barić završio je igračku karijeru u Lokomotivi i s 31 godinom postao trener Lokosa. Tada osamnaestogodišnji Milanović bio je fasciniran Barićevim sustavom treniranja i vođenjem momčadi, i danas će reći kako je riječ o velikom stručnjaku koji je modernim pristupom u mladim danima pokazivao veliki trenerski potencijal koji je gospodin Otto tokom karijere i ostvario.

Popularno nazivani „zagrebački željezničari“ tih su se godina natjecali u II. Saveznoj ligi Zapad, iako su 1955. godine ispali iz elitnog natjecanja prve lige, Lokomotivu je i dalje krasio renome jakog zagrebačkog kluba kojeg su navijači voljeli a protivnici poštovali.

„Tih godina igrači su bili pretežito iz zagrebačkog Trnja. Svi su bili u radnom odnosu, većina je radila u Željeznici ili su bili studenti, kao ja. Nismo imali klasične nogometne ugovore već smo bivali plaćeni po utakmici, mogu reći kako smo primali lijepe iznose s obzirom na to vrijeme. Najlijepši period proveo sam u Lokomotivi, a zagrebačka Kajzerica ostati će mi zauvijek u lijepom sjećanju“ – govori nam Milanović pokazujući pritom kako je izgledao raspored svlačionica, terena i igrališta na Kajzerici.

„Iako je Lokomotiva osnovana 1914. godine, 50 obljetnicu kluba obilježili smo 1965., jer prethodne godine (1964.) zbog nezapamćene poplave u Zagrebu nisu postojali preduvjeti za proslavom jubileja.
Tako da je turnir u čast Lokomotive održan u petom mjesecu 1965., a dan koji ću zauvijek pamtiti je 8.5.1965. godine gdje smo odigrali utakmicu protiv Dinama.

Za Dinamo su tada igrali veliki i proslavljeni igrači poput Ramljaka, Lamze, Jerkovića, Kobeščaka. Probajte zamisliti kako je meni kao mladom dečku i gimnazijalcu bilo kada sam na toj utakmici čuvao legendarnog „plavog devet“ Dinama, čuvenog Dražena Jerkovića!“ – pun emocija prepričava nam gospodin Milanović. Tu utakmicu Lokosi su izgubili 3:5, za Lokose dvostruki strijelac Petrunić, uz autogol Mesića, a Jerković nije poentirao.

„Najveće bogatstvo nama igračima Lokomotive bila su europska gostovanja. U moje vrijeme odlazili bi na gostovanja koja bi trajala po mjesec dana.
Tako smo išli na gostovanje u trajanju više od mjesec dana u tadašnji SSSR, gdje smo igrali utakmice u Donjecku, u Moskvi protiv Lokomotiva, čak smo igrali i u sadašnjem Kazahstanu protiv istoimenog kluba „Kajrat“ – što također znači Lokomotiva.

Bili smo jedni od rijetkih koji su gostovali u tadašnjem DDR-u (Istočnoj Njemačkoj), gdje smo odigrali utakmicu protiv Leipziga, a nezaboravno je bilo i gostovanje u talijanskom Bariju gdje smo protiv istoimenog kluba izgubili 3:1, uz naše vodstvo 0:1 golom Vjekoslava Roda sve do 71. minute kada su mene bez razloga isključili, a Ljubičić i Habek su se ozlijedili, tako da smo na kraju ispustili pobjedu“.

Zanimljivo je da je NK Lokomotiva na sva gostovanja, i u inozemstvu i u bivšoj državi putovala vlakom, a Lokosi su čak imali svoj vlastiti vagon koji je bio posebno opremljen i prilagođen sportašima, sa kuhinjom, barom i udobnim smještajem. Kako su Lokomotivine rukometašice bile najbolje, ne samo na starom kontinentu nego čak i u svijetu, i nogometaši Lokomotive uživali su veliki ugled i ponekad imali privilegiju što se tiče željezničkog prometa po Europi, tako da su njihov vagon na europskim kolodvorima često preko reda tokom presjedanja transferirali za druge vlakove, kako bi Lokosi što prije i ugodnije stigli na odredište.

„U moje vrijeme naše utakmice bile su bolje posjećene nego danas. Na utakmicama na Kajzerici znalo nas je doći bodriti po dvije – tri tisuće ljudi, kada bi igrali u Kranjčevićevoj norma je bila oko pet ili šest tisuća, a možete misliti kakva je atmosfera znala biti kada bi nas na Maksimiru gledalo 20 tisuća ljudi! Bila su to druga vremena, ljudi su tada bili željni nogometa, a nogometaši su imali status polubožanstva i idola.“

Dragan Milanović danas redovito prati Lokomotivine utakmice, neizmjerno mu je drago što klub stogodišnje povijesti, u koju je i sam utkao svoje ime, i dalje živi i postiže rezultate, unatoč tome što je prije svega desetak godina klub bio pred gašenjem.
 „NK Lokomotiva ima veliku perspektivu, koliko vidim konstantno se ulaže u infrastrukturu, postoje mnogo talentiranih igrača, no ako bih nekoga izdvojio tko me se iznimno dojmio posljednjih godina, onda je to zasigurno Andrej Kramarić.“ – govori nam Milanović, no ipak ističući sa smiješkom na licu kako bi se danas on i njegovi suigrači iz tadašnje Lokomotive prošetali današnjom Prvom HNL.

„Hvalevrijedni je Lokomotivin uspjeh ovog ljeta u Europi, no moram spomenuti kako mi se ne sviđa medijski tretman Lokomotive s često naglašenim negativnim prizvukom.“ – prepričava Milanović kojim se zahvaljujemo što je s nama podijelio mnogo zanimljivih činjenica, anegdota i vrijednih fotografija.

Gospodine Milanoviću, želimo Vam puno zdravlja i još puno sretnih trenutaka uz Lokomotivu, vidimo se na Kajzerici ili u Kranjčevićevoj, gdje se nove generacije Lokosa trude kako bi se upisali tamo gdje Vaše ime već ponosno stoji – u povijest stogodišnjeg kluba NK Lokomotive!

 

 

 

Generalni sponzor: