ŽNK Lokomotiva od ovoga ljeta piše novo poglavlje ženskog nogometa u plavo-bijelim bojama, a o razvoju kluba, radu s mladim igračicama, ambicijama i budućnosti projekta razgovarali smo s trenericom Lanom Vurušić.

Ovoga ljeta započela je suradnja s NK Lokomotivom i danas djelujete kao ŽNK Lokomotiva. Što je za vas značio taj korak?

– Za nas je priključivanje Lokomotivi stvarno velika stepenica i prilika da napravimo nešto ozbiljno i dugoročno za ženski nogomet. Osobno imam velike ambicije i uvijek sam htjela raditi u profesionalnom okruženju kada za to dođe vrijeme. Mislim da djevojke zaslužuju iste prilike kao i dečki. Najvažnije mi je da djevojčice danas imaju osjećaj da su dio jednog većeg sustava i da mogu vidjeti put kojim mogu ići. Ova priča nije se dogodila preko noći, započela je 2017. godine. Prvo kao mala skupina djevojčica koje su trenirale s dječacima, zatim je 2022. osnovan ŽNK Savica, a danas se nazivamo ŽNK Lokomotiva Zagreb. Hvala Lokomotivi na povjerenju koje su nam dali.

ŽNK Lokomotiva okuplja oko 65 igračica u četiri mlađe kategorije. Koliko je trenera uz vas i kako ste raspoređeni?

– Trenutno brojimo 10 članova stožera. S najmlađim kategorijama, limačicama i zagićicama, rade dva trenera i dvije trenerice. S najstarijom kategorijom, kadetkinjama, radi jedna trenerica, a ja vodim pionirke. Uz nas su tu i pomoćna trenerica i kondicijski trener koji sudjeluju u radu sve četiri kategorije. Također imamo kolege koje rade u pozadini i pomažu u aktivnostima, promociji, organizaciji i administraciji. Puno nam znači imati velik i predan kadar ljudi koji žele s nama ostvariti iste ciljeve.

Koliko se promijenio interes djevojčica za nogomet posljednjih nekoliko godina?

– Promijenio se dosta. Već prije tri godine vidjela se velika promjena u usporedbi s vremenom kada sam ja trenirala, a u posljednje tri godine dogodila se još veća promjena. U medijima i na televiziji počelo se prikazivati puno više utakmica ženskog nogometa, pojavili su se projekti UEFA-e poput „Playmakersa“ – programa koji je besplatan za djevojčice od pet do osam godina, mlade reprezentacije postižu sve bolje rezultate, muški klubovi podržavaju ženske klubove i sve to povlači jedno za drugim. Polako se povlači stereotip da je nogomet samo za dečke i djevojčice se napokon osjećaju prihvaćeno. Ali mislim da još uvijek možemo puno više.ž

Djevojke danas treniraju na Lokomotivi, nose klupski grb i opremu, a dio utakmica igraju na terenima kluba. Koliko im znači osjećaj da su stvarno dio Lokomotive, poznatog hrvatskog prvoligaša?

– Mislim da im znači jako puno. To se vidi i po njihovoj reakciji. Osjete da pripadaju nečemu većem i ozbiljnijem. I mi treneri postavili smo im takve temelje od početka – profesionalnost, odgovornost, disciplinu i predan rad. Osjećaju se sretno i imaju priliku trenirati uz kategorije ekipa koje igraju Prvu HNL i vidjeti njihov predan rad.

Što vam je u radu s mladim igračicama trenutno najvažnije – rezultat, razvoj ili stvaranje ljubavi prema nogometu?

– I rezultat i razvoj i ljubav prema sportu, rekla bih, jednako su važni. Ako klub ima velike ciljeve, mora imati i dobre rezultate, to je dio sporta. Nitko ne ulazi u utakmicu s ciljem da izgubi. Ako danas izgubimo utakmicu, a za mjesec dana vidimo da su djevojčice bolje, sigurnije i da razumiju igru više nego prije – meni je to pobjeda. Njegujemo pozitivan pristup i stavljamo razvoj igračice na prvo mjesto, što će opet rezultirati time da cure zavole sport jer će biti motiviranije, usmjerene na proces i graditi samopouzdanje.

Treneri i trenerice uvelike utječu na razvoj igrača i igračica. Slažete li se s tim?

– Mislim da upravo tu mogu reći nešto iz svog osobnog iskustva. Radila sam i s djecom iz američke škole na Bundeku i jednom sam od roditelja dobila pismo o tome koliko sam utjecala na njihovu kćer. To mi je značilo puno više nego neka pobjeda ili rezultat. Shvatila sam koliko odrasla osoba koja radi s djecom i adolescentima zapravo može utjecati na njih, čak i onda kada toga nije svjesna. Ako sportaši i sportašice s 12 ili 13 godina izgube ljubav prema sportu zbog pritiska rezultata, onda smo negdje pogriješili.

Kakvu nogometnu školu za djevojčice želite graditi? Postoji li neki prepoznatljiv način rada ili vrijednosti koje želite usaditi igračicama?

– Želimo graditi školu u kojoj će se svaka djevojčica osjećati sigurno. Školu koja neće graditi samo nogometašice, već i ljude. Bitno nam je da su zadovoljni i roditelji, a naravno i naš trenerski tim. Kod nas su jako važne vrijednosti koje smo definirali kroz naš DNK – poštovanje, integritet, samopouzdanje i izvrsnost. Želimo da djevojčice znaju poštovati suigračice, trenere, protivnike, da budu odgovorne, da vjeruju u sebe i da uvijek žele pomicati vlastite granice. Uveli smo u svoj rad i riječ „Ubuntu“, koja mi je osobno jako lijepa i koristimo je kao klupsku filozofiju – ideju da „nitko ne uspijeva sam. Tvoj uspjeh je naš uspjeh“. To je ono što želimo da Lokomotiva bude. Da uspjeh jedne igračice ne bude prijetnja drugoj, nego uspjeh cijelog tima.

Koliko vam suradnja s NK Lokomotivom daje bolje uvjete za daljnji razvoj ženskog nogometa?

– Prije svega daje nam veliku podršku i osjećaj pripadnosti, a onda i infrastrukturu, organizaciju i okruženje koje nam omogućuje da razmišljamo i planiramo dugoročno. Ali možda je još važnije to što djevojčice sada mogu vidjeti kako izgleda profesionalni nogomet izbliza. Imaju priliku biti u istom klupskom okruženju, vidjeti treninge, utakmice i ljude koji rade u nogometu. To stvara neku novu razinu ambicije, a puno znači i roditeljima jer kći dobiva iste uvjete za trening kao i sin. I tu ne bismo trebali raditi razlike.

Seniorke trenutno nisu prioritet, ali dugoročno postoji takva mogućnost. Vidiš li jednog dana seniorsku ekipu ŽNK Lokomotive?

– Da, naravno. To je projekt o kojem već malo duže razmišljamo, ali smo strpljivi i za to će doći vrijeme. Trenutno želimo napraviti kvalitetnu bazu, razvijati djevojčice i stvoriti sustav. Ako napravimo dobar posao u mlađim kategorijama, onda će seniorska ekipa jednog dana biti prirodan nastavak tog puta. Voljela bih da jednog dana imamo seniorke koje su odrasle upravo kroz naš sustav i školu nogometa ŽNK Lokomotive.

Kako bi voljela da ŽNK Lokomotiva izgleda za nekoliko godina?

– Voljela bih da se za nekoliko godina, kada netko spomene ŽNK Lokomotivu, odmah pomisli na kvalitetan rad s mladim igračicama i zdravo okruženje. Također, željela bih da imamo jasnu strukturu kluba, da stvaramo igračke i trenerske kadrove koji mogu konkurirati za reprezentaciju, kao što je to uspio i sam NK Lokomotiva. Bila bi mi velika želja da treneri u našem klubu mogu živjeti od trenerskog posla. I, naravno, voljela bih jednog dana vidjeti naše djevojke kako igraju seniorski nogomet na visokoj razini i znati da smo mi bili dio njihovog početka.

Imaš 27 godina, a već iza sebe dosta godina u nogometu. Kada si odlučila da želiš krenuti trenerskim putem?

– Nogomet sam igrala cijeli život, ali ne i trenirala. Trenirala sam taekwondo sedam godina i tada još nije bilo puno ženskih klubova u kojima se mogao trenirati nogomet. Nakon crnog pojasa u taekwondou, s 13 godina jednostavno sam rekla roditeljima da ne mogu više čekati i da želim igrati nogomet, pa je tata zvao Dinamo i tako smo krenuli. Doživjela sam veliku ozljedu diska s 18 godina i tada sam morala prestati igrati. Našla sam alternativu kako bih ostala u nogometu i tada sam odlučila postati trenerica i učiti buduće generacije.

Što te najviše privuklo radu s mladim igračicama?

– To što se kod njih stvarno vidi razvoj. Ali ovaj posao nije samo njihov razvoj – i ja rastem s njima. Lijep je osjećaj kada vidiš djevojčicu koja je na početku možda bila nesigurna i bojala se pogriješiti, a nakon nekog vremena počne tražiti loptu, preuzimati odgovornost i vjerovati sebi. Mislim da mi je to najljepši dio ovog posla. I kad radimo neki taktički element i uspješno ga prezentiraju na utakmici, sretna sam jer je to dokaz rada. Jedna mama mi je jednom rekla nešto što mi je stvarno ostalo u glavi – da je nogomet obilježio odrastanje njezine kćeri i da je, kada je otišla studirati u inozemstvo, sa sobom uzela kopačke jer želi nastaviti igrati nogomet, pa makar rekreativno. Meni je to možda najbolji dokaz koliko sport može ostati s čovjekom.

Imaš UEFA licencu. Koliko ti je važno trenersko obrazovanje i koliko se zapravo trener mora stalno razvijati?

– Da, imam UEFA B licencu, ali završena licenca mi nikako ne znači da sam završila s učenjem i ne mislim stati na tome. Nogomet se mijenja svakodnevno i mislim da je to posao u kojem ne prestajemo učiti i nadograđivati sami sebe. Ako kao trener misliš da sve znaš, zapravo si prestao napredovati. Osobno volim učiti, gledati druge trenere, analizirati treninge i utakmice i stalno tražiti nešto što mogu napraviti bolje. Završila sam i EDGE Football Analytics edukaciju za videoanalitičara, koja mi je pomogla da, uz trenersku i navijačku perspektivu, nogomet gledam i iz analitičke, što dodatno utječe na moj bolji rad s igračicama i njihovu edukaciju.

Trenerski posao ti nije primarni posao. Koliko je zahtjevno uskladiti svakodnevni život i sve ono što traži ozbiljan rad u nogometu?

– Zahtjevno je jer zapravo oba posla gledam kao primarna. Jedan zato što mi daje financijsku stabilnost, a drugi jer stvarno volim raditi taj posao i to mi je struka. Pogotovo kada želiš nešto napraviti ozbiljno, a ne samo odraditi trening i otići kući. Ima jako puno stvari koje ljudi ne vide – planiranje, sastanci, organizacija, komunikacija s roditeljima, utakmice, administracija, praćenje igračica… Ali kada nešto stvarno voliš, onda ti nije teško uložiti vrijeme u to. Naravno, ponekad je teško sve uskladiti, ali ovo je nešto što želimo graditi dugoročno i radim to iz ljubavi.

Kakva je atmosfera među trenericama?

– Jako dobra. I to nam je jedna od važnijih stvari. Kolegica, a zapravo i dugogodišnja prijateljica, Helenna i ja radimo zajedno već sedam godina i obje smo jako ambicioznog karaktera, zbog čega puno učimo jedna od druge. Treneri i trenerice ne smiju biti konkurencija jedni drugima. Ako netko napravi nešto dobro, od toga cijeli klub ima koristi. Imamo atmosferu u kojoj možemo svi otvoreno razgovarati, pitati jedni druge za mišljenje, nekad se i ne slagati, ali pronaći zajedničko rješenje, pomoći si i zajedno učiti. Mislim da se to na kraju prenese i na igračice.

Što ti predstavlja najveće zadovoljstvo: pobjeda, napredak ekipe ili trenutak kada vidiš koliko je pojedina igračica napredovala?

– Pobjeda je uvijek lijepa, naravno. Mislim da bi svaki trener lagao kada bi rekao da mu nije važna. Ali dugoročno mi je najveće zadovoljstvo vidjeti napredak. Gdje smo bili, što smo napravili i razmišljati što možemo dalje napraviti. Ali, naravno, u procesu treninga bitan je i individualni rast. Kada vidiš igračicu i sjetiš se kakva je bila prije godinu dana, a danas napravi nešto za što prije nije imala hrabrosti ili znanja – to je stvarno poseban osjećaj.

Imaš li trenera ili trenericu iz Hrvatske ili inozemstva čiji način rada posebno cijeniš?

– Pratim dosta različitih trenera i pokušavam uzeti nešto od svakoga. Ne želim kopirati jednog trenera i njegov način rada jer mislim da svaki trener mora s vremenom izgraditi svoj stil. Previše osoba imam oko sebe da bih mogla odabrati samo jednu. Tu je Helenna, koja uvijek dolazi puna znanja iz inozemstva, ostali treneri u klubu koji rade s našim kategorijama, a tu su i prilike kada odem na okupljanje mladih reprezentacija i gledam rad izbornika Miletića koji ima odgovor za svaku moguću situaciju na terenu. Od inozemnih trenera i trenerica tu su Renee Slegers, Sonia Bompastor, Rita Guarino, Emma Hayes, naravno Pep Guardiola, Mourinho, Kompany – velika imena koja stoje iza velikih europskih klubova.

Pratite li kolege iz prve momčadi NK Lokomotive? Gledate li utakmice? Kakvo je tvoje mišljenje o treneru Jelaviću i momčadi Lokosa?

– Naravno da pratimo. Sada kada smo dio Lokomotive, još nam je zanimljivije pratiti prvu momčad i cijeli klub. Cijeli ŽNK Lokomotiva dobio je godišnje ulaznice i jedva čekamo ići na utakmice. O treneru Nikici Jelaviću mislim sve najbolje, a u mojoj obitelji sjećamo ga se, naravno, i kao vrhunskog igrača. Imala sam priliku upoznati ga i popričati s njim nekoliko puta. Kad god treba, ima vremena i uvijek s interesom i željom pita kako smo i kako napredujemo. Posebno mi je zanimljivo gledati kako se mladi igrači razvijaju i dobivaju priliku kroz seniorski nogomet.

Što bi poručila djevojčici koja voli nogomet, ali se još nije odvažila doći na trening ŽNK Lokomotive?

– Rekla bih joj da ne razmišlja previše i da jednostavno dođe. Ne mora već znati igrati nogomet, ne mora biti najbolja i ne mora se ničega bojati. Svi smo jednom došli na prvi trening. Najvažnije mi je da dođe, upozna ekipu i trenere te vidi kako se osjeća. Ako voli nogomet i ima želju, kod nas ima svoje mjesto. A onda ćemo zajedno raditi na tome da postane bolja, sigurnija i da prije svega uživa u nogometu. Možda baš taj prvi trening bude početak nečega što će joj obilježiti cijeli život.

UPISI DJEVOJČICA

ŽNK Lokomotiva poziva sve djevojčice koje žele naučiti igrati nogomet da se jave u klub i okušaju u nogometu. Treninzi se odvijaju na Kajzerici i Sopotu pod vodstvom licenciranih trenerica i trenera. Više informacija i prijave: https://znklokomotiva.com

Foto: Pixsell/ŽNK Lokomotiva