Josip Posavec: Imam misiju na terenu, ali i izvan njega

Smiren, odmjeren i nenametljiv, ali prije svega vrhunski profesionalac s bogatom karijerom iza sebe. I odličan sugovornik. Josip Posavec prošao je put od dječjih nogometnih početaka u rodnom kraju, preko hrvatskih travnjaka do Serie A i danskog nogometa, a danas je jedan od najiskusnijih igrača Lokomotive i važan oslonac mladoj momčadi. Tijekom bogate karijere 30-godišnji vratar branio je boje Intera iz Zaprešića, Palerma, Hajduka, Aalborga, Rijeke i Primorja, prije dolaska u Lokomotivu.

No, Posavec je puno više od vratara. Obiteljski je čovjek, zaljubljenik u pikado, samouk za klavirom, voli kuhati i slobodne dane najradije provodi daleko od nogometne vreve. Svestran, znatiželjan i uvijek spreman učiti, danas svoje iskustvo nastoji prenijeti mlađim suigračima – baš kao što su nekada iskusniji igrači pomagali njemu.

Kako je počela tvoja nogometna priča?

– Cijela priča krenula je kad sam bio dijete, u selu, u dvorištu gdje sam živio. Odmalena sam gledao nogomet i želja mi je bila da jednog dana ja budem taj koji će biti na televizoru. Hvala Bogu, danas sam tu gdje jesam. Počeo sam trenirati s devet godina kao igrač, a malo-pomalo završio sam na golu. Tu sam se skrasio i uživam u tome.

Prvi klub u kojem si zaigrao nogomet bio je Milengrad iz sela Zajezda. Što pamtiš iz tog razdoblja?

– Pamtim jako lijepe trenutke. Klub je tada ponovno osnovan nakon nekih 50 godina. Te prve sezone, u mlađim pionirima, osvojili smo ligu uz gol-razliku otprilike nekih 75:3, a tada sam još zabijao golove. Bilo je to iskreno dječje uživanje u nogometu. Tek kasnije dolazi srž tog posla, stres i odgovornost. Tada smo kao djeca samo jedva čekali svaki novi trenutak. I danas je tako, ali ono je bilo na onaj pravi dječji način. Lijep period, svakako.

Kakav si bio kao učenik?

– Bio sam iznenađujuće dobar. Najviše sam volio zemljopis, to je bio predmet koji nisam trebao učiti, a znao sam skoro sve. A što nisam volio? Možda u srednjoj školi, išao sam u ekonomsku, neke bilance i stvari tog tipa. Nije mi to baš sjelo.

Tko ti je bio uzor u mladosti?

– Kad sam bio klinac, Barcelona mi je bila najdraži klub, u vrijeme Xavija, Inieste i te generacije. To su bili ozbiljni nogometaši. Kad sam krenuo braniti, najviše mi se svidio Casillas. Njegov stil me najviše usmjerio prema onome što sam danas.

Iza tebe je bogata karijera, u Hrvatskoj i inozemstvu. Što najviše pamtiš iz Italije?

– Bilo je puno lijepih trenutaka. U jednom trenutku igraš u Zaprešiću pred malo gledatelja, a mjesec dana kasnije nalaziš se na najvećim stadionima u Italiji koje si kao mali gledao na televiziji. Sigurno su to trenuci koje ću pamtiti cijeli život. U svlačionici sam bio s igračima kojima sam se ranije divio. Dijelio sam mjesto s njima, igrao s njima, ali i protiv igrača koje sam do tada gledao samo na PlayStationu. Debi u Serie A bio mi je ostvarenje jednog od snova, a poslije sam postao i prvi golman. Svaki vikend nisi znao koja je utakmica bolja i veća – igrači koji ti dolaze, stadioni, atmosfera… A ja sam imao 19 ili 20 godina. Tek sada mi se neke stvari sliježu i postajem svjestan svega što se događalo oko mene. Predivno iskustvo.

A što pamtiš iz razdoblja u Danskoj?

– Tada sam već imao dosta iskustva i utakmica iza sebe. Potpuno drugačiji mentalitet i drugačiji način igranja nogometa. Bilo je predivno i tamo. Uvijek nekako pamtim samo lijepe stvari, koliko god je bilo i težih trenutaka. Prva sezona bila je malo turbulentna jer sam se ozlijedio, došao je novi golman i bio sam u drugom planu. Ispali smo u drugu ligu, a zatim se uspjeli vratiti u prvu. Bio sam dosta bitan dio te ekipe, a kad sam odlazio tamo, misija je bila vratiti klub u najviši rang. Drago mi je što smo uspjeli jer je klub to zaslužio. Dok sam bio tamo rodilo mi se i prvo dijete, tako da se, kad pogledam kćer, uvijek sjetim tog razdoblja.

Kako se osjećaš u Lokomotivi?

– Predivno. Doma sam, a djeca odrastaju doma, uz djeda i baku. Osjećam se prihvaćeno i cijenjeno od suigrača i svih ljudi u klubu. Stvarno je lijep osjećaj da nakon svega što sam prošao, s obzirom na to da imamo dosta mladu ekipu, mogu pomoći tim dečkima – i na terenu i savjetima. Kao što su meni pomagali drugi kad sam bio njihovih godina. Moja je uloga sada malo proširena i mislim da se dobro snalazim u tome.

Kako vidiš trenutačnu situaciju u HNL-u i momčadi?

– Oduvijek sam Lokomotivu doživljavao kao ozbiljan, zreo i stabilan klub koji razvija puno mladih igrača. Puno talenata prošlo je kroz klub i kasnije napravilo ozbiljne karijere. Na kraju krajeva, dosta ih je završilo i u reprezentaciji, a neki su danas nositelji igre. Baš onako kako sam zamišljao, tako i jest. Sve jako dobro funkcionira, pogotovo s obzirom na puno dolazaka i odlazaka svake godine. Mislim da je Lokomotiva lijepo i stabilno mjesto za napredak igrača i prijelaz iz mlađih kategorija u prvu momčad. Bez obzira na uspone i padove, koji su normalni s obzirom na nešto manje iskustva i potrebu za prilagodbom, mislim da jako dobro funkcioniramo. Možemo samo napredovati.

Kako opisuješ suradnju s trenerom Nikicom Jelavićem i stožerom?

– Sve je jasno i transparentno. Šef ima jasnu ideju. O njegovoj igračkoj karijeri ne trebamo ni pričati. Meni je čast da je jedan takav čovjek, koji je toliko toga prošao u klupskoj i reprezentativnoj karijeri, danas naš trener. Volim učiti što više svakoga dana i biti u društvu ljudi koji imaju takvo iskustvo i znanje te ga mogu podijeliti sa mnom. Nikad nije kasno naučiti nešto novo.

Tko podiže momčad kada dođe razdoblje slabijih rezultata?

– Nema tu pojedinaca. Možda nas nekoliko starijih igrača tada malo više povuče. Svjesni smo da mladom igraču treba podrška, bez obzira na pogrešku. Vjerojatno se nikada prije nisu našli u nekim situacijama kroz koje sada prolaze. Uvijek lijepa riječ, gesta i malo ohrabrenja puno znače. Veško, Pajač, Šitum, ja… Mi koji smo prošli više toga lakše se nosimo s takvim situacijama pa pokušavamo pomoći mladim dečkima. Mislim da smo dobra zajednica.

Kako izgleda tvoj idealan slobodan dan?

– Trebao bi trajati tri dana! Volim provoditi vrijeme s obitelji, s kćerima i suprugom, potpuno isključen od nogometa. Nešto dobro skuhati, provesti vrijeme u prirodi… Penzionerski.

Spomenuo si da voliš pikado i da sviraš klavir?

– Pikado smo počeli igrati kao društvo iz srednje škole. Sad kad smo malo stariji, ozbiljnije smo zapeli za to. Svaki slobodan trenutak nađemo se na piću, bacamo strelice, natječemo se i zezamo. A što se tiče klavira, moj brat je u glazbenoj školi svirao klavijature i harmoniku, a mene je doslovno jedno jutro uhvatila želja. Otišao sam u dućan, kupio klavijature, otvorio YouTube i naučio svirati. Došao sam do neke pristojne razine za amatera. Daleko je to od ozbiljne razine, ali za moju dušu, nakon utakmice ili kad ne mogu spavati, kod kuće stavim slušalice i malo uživam uz dobre note.

Što bi htio ostvariti s Lokomotivom ove sezone?

– Što bolji rezultat, naravno, što više pobjeda i lijepih dana. Osobni mi je cilj što više pomoći mladim igračima u napretku i razvoju. Gledam na to kao da imam misiju i na terenu i izvan njega. Lijepo je kad vidiš da te slušaju i prihvaćaju savjete. Svi su dečki u momčadi stvarno divni, nitko se ne izdvaja i mislim da ćemo ostvariti dobre rezultate.

Foto: Pixsell