Povodom završetka karijere, Jerko Leko podijelio je s nama razmišljanja
Jerko Leko, jedan od velikana hrvatskog nogometa, u subotu će kao kapetan Lokomotive odigrati svoju posljednju profesionalnu utakmicu u karijeri. Ususret oproštajnoj utakmici s nama je podijelio svoja razmišljanja i uvid o svom nogometnom putu, igračkom početku, sazrijevanju, bogatom iskustvu, završetku igračke karijere te početku novog puta u smislu trenerske karijere.
O KARIJERI:
Kada gledam unazad svoju karijeru, imao nekako normalan i prirodni put koji je započeo 2000. godine. Iz juniora sam otišao godinu dana na posudbu, zatim kada sam se vratio sam u prvom razdoblju pomalo ulazio i bilježio minutažu, zatim u nastavku sam ušao u jednu konstantu gdje sam ušao u stalni ritam prve ekipe gdje sam bio standardan.
Zatim se dogodio transfer, u to vrijeme, meni je to tada bilo dosta rano, dvoumio sam se, međutim bila je to jako dobra ponuda za klub Dinamo, klub tada nije tako dobro financijski stajao kao danas, tako da sam gledao da klub ovdje zaradi i da se malo financijski stabilizira, kijevskom Dinamu je to tada bio rekordni transfer, a i meni su uvjeti bili odlični, tako da je bilo nerealno odbiti takvu ponudu. Tada sam imao 22 godine, gledano danas, kada mladi odlaze u inozemstvo puno mlađi, to i nije tako rano, no u to vrijeme to je bilo rano.
U Kijevu sam proveo četiri godine, gdje smo četiri godine igrali Ligu prvaka, to je bilo jedno posebno iskustvo, situacija te prisili da odmah odrasteš i sazriš, tako da mi je period u Ukrajini bio i period privatnog, odnosno osobnog odrastanja, gdje sam se odvojio od roditelja i dalje sve prolazio sam.
Prolazilo je dosta dobro, i nekako sam s njihovim načinom treniranja podigao i svoje kapacitete, jer oni su dosta poznati po nogometnoj filozofiji s puno trke i jake, čelične discipline, što je meni jako odgovaralo, s obzirom na moj stil igre i tako sam se i isprofilirao kao igrač.
Inače od mlađih kategorija sam igrao beka, pa sam igrao na liberu, kada su u juniorima micali sistem igre 3-5-2 s liberom, tada sam prešao na zadnjeg veznog, gdje me trener Kobeščak instalirao u kadetima i juniorima, i zatim ostao na poziciji zadnjeg veznog.
O REPREZENTACIJI
Meni je uvijek bio sjajno u reprezentaciji, pogotvo kada sam svoj debi imao par mjeseci prije transfera u inozemstvo.
Odlazak za reprezentaciju je značilo da dolazim doma, uvijek mi je bio gušt i nikad nisam uzimao reprezentaciju kao obavezu već sam je doživljavao kako mi je velika čast doći, i kako smo svi na okupu kao klapa, i da se ide u ostvarivanje što boljeg rezultata za Hrvatsku!
Prve moje kvalifikacije u reprezentaciji bile su za Europsko prvenstvo 2004. godine, i tu smo se na kraju i kvalificirali, Otto Barić je tada bio izbornik. Iskreno, tada sam se i nadao da ću imati veću minutažu na Euru, što nije bio slučaj, s obzirom da se izbornik Barić odlučio za starije i iskusnije igrače. U veznom redu su bili Kovač, Tudor, Rosso i Bjelica, odnosno jako iskusna postava. Tako da sam ja uknjižio samo jedan nastup iako sam bio u vrhunskoj formi.
Svjetsko prvenstvo 2006. godine bilo mi je jedno od najljepših doživljaja i iskustava, pogotovo prva utakmica sa Brazilom, u Njemačkoj. Naša publika u Njemačkoj je bila zaista odlična!
Također posebno pamtim 2008. godinu, Euro u Austriji i utakmicu s Turskom koja je završila tako kako je, ali, cijeli taj put u našoj grupi, s tri pobjede, uključujući i pobjedu protiv Njemačke, bio je euforičan i bili smo spremni stići do kraja. Zato je ta Turska bila još veće razočaranje jer smo baš bili u nekom naletu, i svi smo mislili i vjerovali da možemo ići do kraja. Dogodila se ta utakmica u kojoj smo postigli gol u 119. minuti, primili gol u 120. minuti, i kasnije se nismo mogli psihološki izvući.
To mi je sigurno najneugodnije iskustvo.
Najpozitivniji trenutak je zasigurno moj prvi gol za reprezentaciju protiv Belgije na Maksimiru, to mi je i bio prvi povratak u Maksimir nakon transfera u Ukrajinu.
Izdvojio bih i sve utakmice odigrane na prvenstvima, posebno Klagenfurt i Austriju, jer to su posebne emocije i prekrasni osjećaji i reprezentacijske utakmice se ne mogu usporediti s klupskim djelom.
O LOKOMOTIVI
Kada sam dolazio u Lokomotivu, očekivanja i realnost su mi se poklopila, jer prije dolaska na Kajzericu sam već bio tri godine ponovno u hrvatskom nogometu i znao sam da je Lokomotiva sređen klub, da sve funkiconira odlično, da je ovdje puno mladih kvalitetnih igrača, koji se sjajno razvijaju i izgrađuju prvenstveno kao osobe, a zatim i kao igrači, po tom pitanju je Lokomotiva specifičan klub.
Sjajno se doziraju mladi, koje se priprema kako bi već iduće sezone bili spremni, kako bi ostvarili odlične igre i na kraju krajeva kako bi omogućili sebi i klubu transfer, jer naravno da klubovi kod nas žive i funkcioniraju isključivo od prodaje.
Prije mog dolaska u Lokomotivu, u Dinamu smo ponovno osigurali plasman u Ligu prvaka, odlučio sam kako bi bilo bolje ići manjim pritiskom, jer nekako u Dinamu možda i ne bih bio više u funkciji u kojoj sam bio, gdje sam bio i kapetan, i odlučio sam doći u Lokomotivi kako bih kao iskusni igrač pomogao u odrastanju mladih igrača, kako u igračkom tako i u životnom smislu.
Moj dolazak tu je i povukao još neke igrače, jer mojih dolaskom su se neki lakše opredjelili za Lokomotivu, mislim da je Lokomotiva klub u kojem se odlično radi, dokaz je i izborena Europa tri puta u četiri godine, klub ima ambicija, radi se ozbiljno na svim poljima organizacije, i inzistirao sam na dolasku na Kajzericu, moj dolazak je imao i dodatnu svrhu, jer sam bio i korisniji tu u Lokomotivi nego u Dinamu gdje vjerojatno ne bih bio standardan prvotimac i ostvario minutažu kao ovdje. I smatram da je ta moja odluka ispala ispravna.
O LOKOMOTIVINIM UTAKMICAMA
Ja se jako vežem s klubom u kojem se nalazim, tako da bih prije svega spomenuo moj prvi izlazak s Lokomotivom u Europi, gostovanje protiv velškog Airbusa, cijela atmosfera oko toga je bila iznimno pozitivna, Lijepo je naravno bilo pobijediti i tako renomiranog protivnika kao što je PAOK. Sretan sam što smo opet izborili Europu, cijelo to iskustvo oko europskih utakmica mnogo znači mladim dečkima, iako oni to još ne shvaćaju, no kasnije će uvidjeti da su to stvari i momenti koji se pamte, i to će ih sigurno usmjeriti kasnije. Naravno da od utakmica koje bih izdvojio su tu i pobjede protiv klubova s vrha, pobjede protiv Rijeke i Hajduka, i te utakmice će dečki sigurno pamtiti.
O SUIGRAČIMA U SVLAČIONICI
U svlačionici vlada pozitivna i dobra atmosfera, što je naravno lakše napraviti s lokalnim i domaćim igračima. Ja sam imao sreću da neke svoje suigrače poznajem i od prije, jer tri sam mjeseca u Dinamu bio suspendiran od trenera Čačića, pa sam inzistirao da period od ta tri mjeseca provedem s juniorima kako bih ostao u natjecateljskom ritmu, tamo sam imao prilike upoznati neke dečke koji su sada u Lokomotivi, i oni su upoznali mene, tako da kada sam došao u Lokomotivu smo lakše svi zajedno kliknuli.
To su sve pravi dečki koji traže svoj put, pravi profesionalci. I njima je naravno lakše odrastati kada je uz njih netko tko na profesionalnom planu ih može usmjeravati, a i ja sam brzo prilagodljiv, tako da smo odlično kliknuli.
Igrao sam u Kijevu i Monacu sa zvjezdama koje su puno plaćene, zatim sam u Turskoj igrao u klubu koji je tek ušao u prvu ligu i gdje sam ja, kao igrač iz Monaca bio najzvučnije ime, i tamo me dočekala slična situacija gdje je bilo mnogo mladih dečki kao i tu, i nije mi se bilo teško prilagoditi. Bitno je da se igrač osjeća dobro i u svlačionici i na terenu, i tada automatski može nogometno dati više od sebe.
O SMATRANJU AGRESIVCEM
Kada se gleda statistički stvarno sam skupio dosta kartona, tako sam se isprofilirao kao igrač koji se nikad nisam libio napraviti neke startove koji su prijeko potrebni. Nisam radio tzv. glupe žute kartone, iako se naravno dogodi ponekad i tako nešto.
Moja parola je bolje spriječiti nego liječiti, to su uglavnom bili faulovi za spriječavanje kontri, u karijeri sam dobio možda četiri ili pet crvenih, i to su sve bili dva sakupljena žuta, dakle ništa pregrubo, i nesjećam se kada sam baš ozlijedio nekog igrača, jer kako sam naveo, to su sve faulovi u svrhu spriječavanja protivničkih akcija.
Tako da taj epitet ide s tim, kada se gleda statistika, ljudi mogu povezati zbroj kartona, no nije to baš tako i u globalu znam zašto je to tako. Odmalena sam išao čvršće i to mi je ostalo, i nekako je ispalo da me je to izgradilo kao igrača.
O USPJEŠNOJ ZADNJOJ SEZONI U LOKOMOTIVI
Realno gledajući četvrto mjesto je odlično za Lokomotivu, biti odmah uz TOP 3 naša najveća kluba, odličan je plasman. Dečki su odlično iznijeli sezonu, imaju predispozicije ako ostanu na okupu napraviti i iskorak. Prvenstvo je jedan maraton i naravno da na kraju kvaliteta dođe do izražaja. Generacija koja dolazi, ima veliki potencijal i ne treba zaboraviti kako je Lokomotiva najmlađa momčad u ligi, a sada nakon mene će prosjek godina biti još manji.
O TRENERSKOM POSLU
Prošao sam dosta trenera u karijeri. Uvijek pamtiš one koje su ti nešto doprinijeli, ne samo nogometno već i životno. Bazne igračke stvari se nauče do seniora, kasnije se taktički nadograđuješ, ali bitnije je životni dio da se izgradiš kao osoba, jer onda si i bolji na terenu.
Od svakog trenera u karijeri sam nešto naučio. Moram spomenuti mog trenera u mlađim kategorijama, gospodina Kobeščaka, koji me i postavio za kapetan juniora, od njega sam najviše naučio i on mi je trasirao put ka prvom profesionalnom ugovoru. Imao sam privilegiju da su me u karijeri vodili najeminentniji hrvatski stručnjaci, poput Ćire, Barića, Ćuka, Čačića, i kako sam već spomenuo od svakog sam nešto naučio.
Imao sam i podosta trenera u internacionalnoj karijeri, a najupečatljiviji je svakako bio brazilac Ricardo u Monacu, koji mi je dvije godine bio trener. Bio je odličan psiholog i osoba od kojeg sam dosta toga usvojio, tada sam već imao 28. godina, bio u zrelim igračkim godinama, I u Kijevu sam imao tri trenera u četiri godine, tako da sam u Kijevu imao prilike vidjeti taj stari ruski režim treniranja. Svaki sistem i filozofija ima svoje prednosti, ali i poneke nedostatke.
Kada igraš stalno u top klubovima, ne povežeš se sa svim situacijama u karijeri. Igrao sam u klubovima Lige Prvaka, i gdje su slična opterećenja da budeš uvijek prvi, u Monacu smo bili negdje na sredini tablice, gdje smo bili u nekakvoj srednjoj letargiiji, u Turskoj sam vidio kakva je situacija kada je borba za opstanak, kada kasni plaća, kada je preživljavanje kao što je tada bilo tamo, gdje se vidi kako je kad gori pod nogama, i tada se okusi drukčija atmosfera, a za moju trenersku karijeru je odlično što sam iskusio sve situacije koje nogomet kao igra pruža.
MIŠLJENJE O NOGOMETNOM PUTU MLADIH NADA
Pričao sam dosta oko toga i s Pjacom, Halilovićem, Šitumom, s kojim sam bio i cimer. Svi imaju svoj put, Evo Pjaca je ostao duže u procesu, i sada će otići za jedan ozbiljan transfer kao isprofiliran igrač.
Ali vjerujte da je teško zaustaviti mladog igrača kada dođe velika ponuda iz velikog kluba, ja sam u Kijevu imao ponudu milanskog Intera, no nisam saznao za nju, da sam saznao vjerojatno bih napravio sve da me puste u Inter.
Imam dva sina, koliko vidim pretendiraju na sport, najvažnija im je samo lopta, ne izlaze iz dresa, moj je savjet njima, kao i ostalima da uživaju igrajući, to je najbitnije, u moje vrijeme dečki od 15 godina nisu imali menadžere, kao sada, i žao mi je što je tako, no to je neizbježno jer nogomet je postao biznis.
Ja govorim da je najbitnije uvijek igrati, imao sam, recimo, fazu u kadetima kada nisam igrao, pa sam otišao na posudbu u Chromos na pola godine, jer jednostavno se nisam osjećao dobro ako nisam igrao. Jer željan si igre, i kao klinac i kao stariji, i uvijek sam birao klubove gdje ću igrati i neću sjediti na klupi, jer nogometna karijera je prekratka da ne bi igrao.
Naravno svatko ima uspone i padove, no ako postoje faze gdje si nesretan, onda treba nešto mjenjati. Ne treba se zamarati oko transfera, jer sve dođe na svoje, koliko ti je namjenjeno, tako će i biti. Meni je barem vodilja bila igrati, iako ponekad se dođe u faze da se mora izboriti. Sve je to životni put sportaša i nogometaša. I na kraju krajeva, najbitnije je da je nogometaš zadovoljan.
O KRAJU KARIJERE
Zahvaljujući genetici nisam imao ozbiljnije ozlijede koje bi me izbacile iz ritma. Gledajući danas svoju karijeru, 90% toga bih napravio isto u karijeri. Uvijek postoje neke opcije, no kao što sam rekao, sve na kraju sjedne na svoje mjesto i bude kako treba biti.
Imao sam opcije i odlazak u SAD i u Australiju, ali opredjelio sam se završiti karijeru u svom gradu uz svoju obitelj. U Lokomotivi mi je bio cilj da igram, uživam, pomažem mladima i da ostvarimo plasman u Europu. To sam i postigao.
